Ivan Pavletić, rođen je 25. lipnja 1864. u Zbjegovači, drugo je dijete Marijana Pavletića i Ane, rođene Stanković. Istog dana kršten je u crkvi Gospe Sniježne u Kutini, župi koja se u to vrijeme protezala sve do rijeke Ilove. U dobi od 11 godina, u siječnju i veljači 1875. Ivan je iskusio bol siročeta, jer su mu u razdoblju od mjesec dana umrli roditelji, pa su zajedno, mlađi brat Vinko i starija sestra Ruža reorganizirali obiteljski život. Stric Vinko, čovjek pošten i ugledan u naselju Zbjegovača, preuzima vodstvo i sudbinu obitelji. Ivan, premda je pohađao osnovnu školu, posvećuje brigu o stoci, vodi je na pašu i pomaže obiteljskom gospodarstvu.
Također, u to je vrijeme razmišljao o budućnosti, dok koristi trenutke samoće na obližnjim brdašcima i uzduž prelijepe doline rijeke Ilove. To su također mjesta mnogih bitki u prošlosti između Otomana i krščanskih knezova: ljepote i povijesti, mjesta koja ujedinjuju urodeni vjernički osjećaj i pomažu Ivanu uzdizati molitve i snove k nebu. Sudjelovanje u Euharistiji u Kutini, Gojlu i u Meduriću, omogućilo mu je dozrijevanje zauzetog kršćanskog poziva prema crkvenoj tradiciji. Napušta želju da postane liječnik, te uz pomoć strica prelazi u Kutinu, gdje izučava postolarski zanat. Ivan, u dobi od 14 godina, priznaje da mu ova promjena omogućuje svakidašnje sudjelovanje u Euharistiji i zadovoljavanje njegove vjemičke žedi.
Nakon završenog naukovanja prelazi u Križ, u radionicu majstora, a s 21 godinu odlazi na rad u Graz, radionicu u Mariahilfestrasse. Pohada “Društvo katoličke radničke miadeži”, koje vodi mons. Wehr, a u prosincu 1885. privatno čini zavjet čistoće. Tu je upoznao mladića Alberta Mullera i s njim dogovara odlazak u Rim kako bi ušli u redovničku zajednicu. U lipnju 1887. Ivan se vraća u Kutinu. Pozdravlja se s rodbinom, a svoj imetak ostavlja bratu Vinku. O svojoj odluci da postane redovnik izvješćuje mons. Wehra i svog župnika Karla Pavčeca, a zagrebački nadbiskup izdaje mu pismo preporuke i Ivan preko Dalmacije stiže u Rim. 28. lipnja 1887.
Ivan je primljen u Družbu Sinova Bezgrješne. Primio ga je sam Utemeljitelj, blaženi Luigi Maria Monti. Započinje vrijeme pripreme (postulatura). Cijenjen je zbog svojih ljudskih i vjerničkih sposobnosti, te kao osoba vrlo raspoloživa za služenje bolesnicima u bolnici Santo Spirito.
Svi su cijenili njegove ljudske i duhovne kvalitete. 9. prosinca iste godine ulazi u novicijat i oblači redovničko odijelo Družbe. Sam otac Monti daje mu ime brat Bonifacije.
Godinu dana kasnije, 4. studenog 1897. umire u Rimu od tuberkuloze u dobi od 33 godine.
“Slika cipela, koje treba ili popraviti ili napraviti, neka bude znak svima koji žele hrabro i zauzeto živjeti Evandelje s uvjerenjem i vjernošću. Brat Bonifacije danas se predstavlja kao lik koji je aktualan u življenju blaženstva: siromaštva i jednostavnosti duha, dok nastoji otkrivati dubinsko dobro srca i uma. I s pravom naš je brat Bonifacije kao onaj biser koji je pronaden. Negdje je bio zakopan u našem sjećanju, u našem srcu. On je sada pronaden, njega smo izvukli iz zemlje i želimo da nam svijetli, da svijetli svojoj Kutini, da svijetli našoj Hrvatskoj i ponosni smo da taj biser prepoznaju njegova braća ovdje u Rimu. Poći ćemo svojim kućama s jednim novim zadatkom, s jednom novom dužnošću da promičemo štovanje brata Bonifacija.” (kardinal Josip Bozanič prigodom prijenosa posmrtnih ostataka – Rim 28.09.2008)
Molitva za zagovor sluge Božjega brata Ivana Bonifacija Pavletića
Oče, koji po svom Duhu u svoje sinove i kćeri ulijevaš čežnju za svetošču,
zahvaljujemo ti što si podario milost sluzi Božjem bratu Ivanu Bonifaciju Pavletiću,
mladiću koji ti se posvetio u ime Bezgrješne, da uvijek vrši tvoju volju.
Po tvojoj milosti bio je poslušan pozivu, vjeran u služenju bolesnicima,
vođa u vjeri i radu napuštenoj djeci i svjedok evanđeoske ljubavi među mladim redovnicima.
Po njegovu zagovoru udijeli nam milost koju te s pouzdanjem molimo.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen